Zamjena za strah
20.06.2011., ponedjeljak
Muk.
|
Nikada nisam htjela izdati Boga. Ulice puste od buke i vreve. Od svjetske policije, optužnica, nepravde, boli, pojedinca koji gubi i pravo na vodu, koji nema pravo žalbe nakon nepravedno donešenih zakona, ma koliko ti isti smanjivali mogućnost dostojanstvenog života, ulazeći ti po tko zna koji put u dom, u novčanik, rujući srce, zabadajući igle u ručice prvoškolaca, vrednujući te po nazivu obrta, društva sa ograničenom odgovornošću ili dioničkog društva koji nosiš na sebi kao izbor, uzimajući bolovanje. Daješ glas sljedećoj strukturi kako bi se obogatili i zagrabili u već izlovljen ribnjak. Psuješ, urlaš, bez prava razularen u sukobu stavova, ulaziš u EU, izlaziš iz YU, svaki dan preskačeš krvavi prag...ispran je i postaje nevažno. Plačeš. Ili više ne plačeš. I tako kroz pustinju dođe nedjelja. Odavno više nitko ne ide na misu. Možda tek oni uvjetovani plusem zbog budućih zavjeta koji će omogućiti PS3 ili oni koji nemaju kamo drugdje, tek poneko svjestan vlastite praznine, vlastitih grešaka, odnosi nadu koja će ga isprati prije kraja. Stojiš sa strane. Promatraš. Osjećaš. Nešto. Strah. Ispod svih našminkanih razina. Moj Bože, ne znaju što čine. Moj Bože ne znam što činim. Duša i bez pristanka odlazi iz stada. Ostavlja obitelj, ostavlja prijatelje, pozdravlja neprijatelje, maše pastirima i Pastirima. Zuri u svetu maglicu oko biljaka, traži vid, traži sluh, visoko se odrazi uz Dodir, miluje svoje vlastite obraze koji se crvene nelagodom, nenaviknuti na Gein šapat, ne zazirući svjetlo. Istina je jedna. Danas ne vjeruj nikom. |
